Thursday 12th December 2019
x-pressed | an open journal
October 27, 2015
October 27, 2015

Hrvatskoj: Sekuritizacija izbjegličkog pitanja od strane političkih elita

Author: Lucija Mulalić Translator: Lucija Mulalić
Category: Borders
This article is also available in: elen
Hrvatskoj: Sekuritizacija izbjegličkog pitanja od strane političkih elita
Lucija Mulalić je aktivistkinja, članica i volonterka Centra za mirovne studije (Hrvatska). Trenutno u Tampereu, (Finska), radim na drugom magistarskom radu vezanom uz izbjeglice i azil.

Hrvatskoj izbjeglice nisu strane. Naposljetku, upravo smo mi bili ti pothlađeni i zabrinuti ljudi koji su prije 25 godina prelazili granice bez papira, papira uništenih zajedno s našim domovima, tražeći utočište. Hrvatskoj nije strano niti primanje izbjeglica. Naposljetku, prihvatila je više od pola milijuna ljudi tijekom ratova u kojima se raspala Jugoslavija.

U zadnjih mjesec dana Hrvatsku se ponovno podsjetilo na njenu izbjegličku prošlost, budući da je postala tranzitna zemlja za više od 220,000 izbjeglica. No ova kriza je drugačija – iako smo sada ekonomski puno bolje nego što smo bili nakon našega rata – glavni narativ hrvatskih političkih elita onaj je koji pojašnjava kako ne možemo upravljati krizom – previše smo mali i ekonomski iscrpljeni. No, možda to ima i neke veze s činjenicom da ljudi koji prelaze naše granice sada nisu naši susjedi – već neka strana, tamna i egzotična masa ljudi koju zapravo ne razumijemo, niti želimo razumjeti. Oni su Drugi, a Drugi nas plaše.

Način na koji je naša vlada, vođena socijaldemokratskom strankom (barem u imenu) riješila situaciju može se opisati kao prilično kaotično. Samo nekoliko dana prije no što su prvi ljudi počeli prelaziti granice, naš ministar unutarnjih poslova uvjeravao je javnost, kao i sebe, da će Hrvatska biti „pošteđena migrantskog vala“. No izbjeglice su, nedovoljno upoznati sa željama našeg ministra da se ne približavaju, ipak stigli. Nakon što se shvatilo da nada u to da nitko neće doći ipak nije dovoljna, nespretno smo počeli prevoziti izbjeglice našim susjedima i dopustili drugima da se bave…Drugima.

Većina hrvatskih političara i medija nije se sjetila činjenice da smo i sami, ne tako davno, bili izbjeglice. Diskurs koji su zatim stvorili bio je diskurs otprije prisutan u Hrvatskoj vezan uz izbjeglice i migrante: onaj koji vidi strance kao prijetnje hrvatskoj sigurnosti, društvu i kulturi. Nije to nova stvar – hrvatski, zaista malen, broj tražitelja azila i prepoznatih izbjeglica morao se nositi sa zakonodavstvom, institucijama i tehnologijama koje su ih vidjele kao prijetnje. Nije to niti specifično hrvatska stvar – Hrvatska je u tome samo pratila europski smjer fokusiran na zaštitu granica, pritom zanemarujući ljudske potrebe i sigurnost izbjeglica. Svojim restriktivnim politikama prema nedokumentiranim migrantima, među kojima je velik broj izbjeglica, Unija je stvorila nepropusnu tvrđavu Europu na čijim granicama broj smrti sve više raste. Isti taj restriktivni sustav usvojen je i u Hrvatskoj kada smo počeli razvijati naš azilni sustav 2000-ih.

Unijin stav o migracijama nije nov – prvi znakovi suradnje europskih država vezani uz migracijska pitanja bili su oni fokusirani na terorizam (TREVI skupina iz 1975.). Jedina stvar oko koje su se europske zemlje mogle složiti u potpunosti bilo je to da žele kontrolu granica Tvrđave, te da žele ograničiti ulazak migranata i izbjeglica što je više moguće. To se čini na više načina: viznim režimima i kriterijima koji u konačnici većini ljudi blokiraju legalan ulazak, kroz Frontexove granične kontrole i akcije lovljenja i deportacije izbjeglica diljem Europe, kroz push-back operacije. Tu je i suradnja s trećim zemljama s ciljem zaustavljanja izbjeglica u samom ulasku u Europu: readmisijski i vizni sporazumi, kolektivne akcije, financiranje detencijskih centara što dalje od Europe, sve u procesima eksteritorijalizacije eksternalizacije koji doprinose zaštiti Tvrđave od pretpostavljene migrantske prijetnje. Novac se slijeva u Frontex, Schengenski informacijski sistem i Fond za vanjske granice. Zbog baza podataka i otisaka, mreža imigracijskih službenika, nadzora granica i sistema poput Eurosura, toliko naprednih i detaljnih, osjećamo se kao da smo u Foucaultovskoj bajci kontrole. Ili, bolje reći, noćnoj mori. Oni koji imaju dovoljno sreće da se ne utope u morima ili uguše u prenatrpanim kamionima, preventivno se zatvaraju u centre, detencijske kampove, zatvorene komplekse, u kojima se moć i nasilje koriste neselektivno. Njihova prava konstantno se smanjuju, a zakonske zavrzlame koje moraju prolaziti kako bi dokazali valjanost svojih tvrdnji postaju sve više nedostižne.

Iako su institucije EU bile dovoljno pažljive u predstavljanju ovog pitanja – fokusirajući ga na navodna ljudska prava, vidljiva je očita neusklađenost narativa i samih akcija koje sasvim jasno migrante vide kao prijetnje. No do određene mjere – gore spomenute politike i akcije koje provode europske zemlje ponekad su i otvoreno poduprte diskursom koji ih opravdava i legitimizira. Diskurs je to koji koriste političari, donositelji odluka, stručnjaci za sigurnost, no i medijske elite. Migracija unutar tog diskursa postaje kriminalizirana i sekuritizirana, a nedokumentirani migranti i tražitelji azila stigmatizirani i predstavljeni kao sigurnosne prijetnje europskim državama. Oni tako postaju potencijalni teroristi i kriminalci, lažljivci i glumci, ilegalci, širitelji bolesti, iskorištavatelji beneficija, kradljivci poslova, prijetnje turizmu, silovatelji i nasilnici prema ženama, te uništavatelji kultura.

Kroz proces sekuritizacije, koncept koji je prvi razvio Ole Wæver iz Kopenhaške škole, politička pitanja konstruiraju se tako da postaju sigurnosne prijetnje. Ta pitanja ne moraju nužno biti važna za opstanak države, no sa sekuritizacijom ona su konstruirana kao egzistencijalni problemi koji traže aktiviranje izvanrednih mjera. Sekuritizacija mora imati provoditelje koji drže pozicije autoriteta te kroz govorne činove sekuritiziraju određene referentne objekte; te publiku koja mora prihvatiti pitanje kao sigurnosnu prijetnju kako bi proces sekuritizacije bio uspješan. Migracijski valovi ustanovljeni su kao izazov europskoj sigurnosti [1], a skupine poput nedokumentiranih migranata, tražitelja azila i izbjeglica postaju sekuritizirane. Oni ne samo da postaju prijetnje našem miru i sigurnosti, našim tržištima rada i socijalnoj državi, već i našim vrijednostima i identitetima. U isto vrijeme rasizam i ksenofobija su u porastu diljem Europe, što naposljetku može biti pokazatelj postignute sekuritizacije: strah od Drugoga uvelike je oblikovao razmišljanja velikog broja Europljana.

Iako koncept sekuritizacije zasigurno ima svojih ograničenja – definira sigurnost u vrlo uskim okvirima, te stavlja naglasak na lingvistiku pritom zanemarujući ostale ne-govorne sigurnosne činove, i dalje vjerujem da se do određene mjere može koristiti za opisivanje onoga što se trenutno događa u Hrvatskoj. Na sigurnost u Hrvatskoj se i dalje uvelike gleda kroz tradicionalne okvire – malo je govora o ljudskoj sigurnosti, bilo to u političkoj areni ili onoj akademskoj [2]. Pogledajmo ukratko što su hrvatski najistaknutiji političari imali reći na izbjeglički val [3]. Diskurs sekuritizacije uglavnom je dolazio od hrvatskih desnih stranaka i političara, svih navodno utemeljenih na kršćanskim vrijednostima solidarnosti:

Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke: „Kad bih ja mogla odlučiti što s izbjeglicama, smjestila bih ih u vojni objekt pod nadzorom. Prvenstveno jer ne znamo koga smo dobili, možda među njima ima i ISIL-ovaca. Ekonomske migrante bih odmah poslala natrag doma, a političke migrante moramo ostaviti jer bi ih ubili ako bi se vratili. Dok su izbjeglice u tom vojnom objektu, treba provjeriti tko su i stalno ih držati na oku te odlučiti koga ostaviti“

Tomislav Karamarko, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice: „Ne daj Bože da izbije neka epidemija. U isto vrijeme i domaći ljudi su u strahu. Ovdje je život paraliziran pa je pitanje hoće li i djeca nastaviti ići u školu“

Gordan Jandroković, HDZ: „Plašim se da će dani koji dolaze sve više naglašavati važnost sigurnosne dimenzije ovog problema. I noćas je više tisuća ljudi bez nadzora, bez kontrole, bez registracije ušlo u Hrvatsku“

Iz priopćenja za medije HDZ-a: „Hrvatska demokratska zajednica od Vlade RH traži jasne odgovore i konkretne sigurnosne mjere u pogledu sve većeg vala emigranata iz arapskih zemalja“

Dragan Vulin, predsjednik Hrvatskog demokratskog saveza Slavonije i Baranje: „Hitno zahtijevamo od Vlade RH da proglasi izvanredno stanje, dovede vojsku na granice i zatvori ih. Prijeti nam humanitarna katastrofa, ali i ugroza naših građana, a to ne smijemo dopustiti. Jesmo humani, ali ovo nije slučajno“

Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević u priopćenju medijima: „HSP AS traži hitno zatvaranje granica (…) smatramo kako trenutna situacija s nekontroliranim ulaskom izbjeglica u Hrvatsku dovodi zemlju u bezizlaznu situaciju“

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović (prije članica HDZ-a): u pismu premijeru, zahtijevajući sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost: „dužna sam još jednom upozoriti na izbjeglički val te njegove moguće društvene, gospodarske i sigurnosne implikacije“, „Najbitnije i na čemu sam posebno inzistirala, jest upravo sigurnost hrvatskih građana, stabilnost države te kontrola i nadzor granice“, „Prije svega moramo voditi računa o svojim vlastitim građanima i našem iseljeništvu te o standardu“, „Ne isključujem mogućnost postavljanja ograde na granicu u budućnosti“, „Preplavljeni smo migrantima i postalo je vrlo teško upravljati protokom ljudi“, „Ovo je utjecalo na naš turizam jer ljudi na to gledaju kao na element nesigurnosti“, „Čak 80 posto migranata koji prolaze kroz Hrvatsku su ekonomski migranti i ne dolaze iz Sirije ili Iraka nego iz drugih država“, „EU niti Hrvatska ne mogu primiti svo to siromaštvo, mizeriju i jad ovoga svijeta“, „…ali i da kontroliramo svoju granicu, kako ne bismo propustili elemente koji ne moraju biti teroristički, ali mogu biti krijumčari drogom, oružjem, ljudima“.

No nije se samo desnica koristila takvim diskursom. Vesna Pusić, ministrica vanjskih i europskih poslova fokusirala se na državne kapacitete u prihvatu velikog broja ljudi, konstruirajući ih tako kao prijetnju našim ograničenim resursima. Mirela Holy, nekadašnja ministrica zaštite okoliša i prirode izjavila je kako „među ljudima koji bježe od sigurne smrti i neimaštine zasigurno ima i ubačenih terorista što će se pokazati izuzetno velikim sigurnosnim problemom za cijelu EU“. Ministar unutarnjih poslova Rajko Ostojić, čije je ministarstvo zaduženo za upravljanje krizom, nastavio je svoj otprije poznati narativ postavljanja izbjeglica unutar sekuritiziranog diskursa fokusirajući se na zaštitu sigurnosti naših granica, a ne ljudi koji ih prelaze.

Mainstream mediji oduševljeno su prihvatili ovakav diskurs i prenijeli ga na senzacionalistički način. Ilegalni imigranti dolaze, vikali su, u potpunom nedostatku informacija, pa čak i osnovnog baratanja vokabularom – miješajući termine poput tražitelja azila, emigranata, imigranata i izbjeglica, pokušavajući čak i javnosti pojasniti razliku između legalnih i ilegalnih izbjeglica [4]. Izvještavajući o financijskim troškovima, prijetnjama turizmu i pružajući platformu gore spomenutim političarima, kao i kolumnistima i stručnjacima za sigurnost koji su blebetali o terorizmu, te ignorirajući drugačija mišljenja, stvorili su sliku krize koja je dodatno poduprijela viđenje migranta kao prijetnje našem miru i sigurnosti, našem načinu života.

Je li sekuritizacija bila uspješna? Ako pogledamo već postojeća stajališta hrvatske populacije koja tražitelje azila uvelike vidi kao opasnost za Hrvatsku [5], rekla bih da jest – evidentno prema ogromnom porastu rasističkih i islamofobnih komentara na hrvatskim web stranicama i društvenim mrežama, pozivajući na vojnu akciju na granicama. No u isto vrijeme, probudila se i jedna druga Hrvatska – tisuće ljudi počeli su skupljati donacije, volontirati, voziti izbjeglice na granice, kuhati tople obroke, nuditi svoje kuće. Bila je to Hrvatska koja je pokazala da se sjeća kako je to biti izbjeglica i koja vjeruje u solidarnost i moć zajednice. Nadam se da će takva Hrvatska prevladati u sljedećim mjesecima, vodeći se izjavom našeg premijera Zorana Milanovića: „Ne vjerujem u ograde. Izgradnja zida nije opcija za Hrvatsku i svatko tko misli drukčije je u zabludi“.

[1] Jedan primjer, među mnogima, mogao bi biti povezivanje migracija i azila s temama poput terorizma i organiziranog kriminala u Haškom programu EU.

[2] Na Fakultetu političkih znanosti, fakultetu na kojem sam magistrirala, u svim kolegijima koji se bave sigurnosnim pitanjima, država (a ne pojedinac) i dalje je jedini referent sigurnosti.

[3] Sve izjave prenesene su iz izravnih citata iz hrvatskih medija (Večernji list, Jutarnji list)

[4] U članku jednog od najčitanijih web portala i novina, Večernjeg lista

[5] Istraživanje Centra za mirovne studije (2013), hrvatske nevladine organizacije, pokazalo je kako su tražitelji azila druga po redu najmanje željena manjina u Hrvatskoj, dok su prvi Romi. Također, najveći prosvjed u Hrvatskoj u okviru izgradnji ustanova namijenjenih ljudskoj skrbi, bio je upravo protiv gradnje centra za tražitelje azila u Stubičkoj Slatini (istraživanje Petrovića iz 2006.).

Creative Commons License
Hrvatskoj: Sekuritizacija izbjegličkog pitanja od strane političkih elita by Lucija Mulalić is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response