Sunday 15th September 2019
x-pressed | an open journal
July 7, 2014
July 7, 2014

Narodna Olimpijada Barcelone (1936)

Author: Valeria Giacomoni Translator: Idemo dalje
Category: Antifascism
This article is also available in: elenesitpt-pt
Narodna Olimpijada Barcelone (1936)

U ovim zadnjim danima Svjetskog kupa, milijunaške (muške) nogometne zvijezde odmjeravaju snage na nogometnom terenu, mi ostali zarobljeni smo unutar vrteške zastava i nacionalnih sentimenata; nacionalna himna kompletira uoči utakmice identifikaciju s našima, spremni smo na borbu protiv ostatka svijeta. Zemlje izabrane za domaćine ovim događajima trpe važne urbane promjene, odgovarajuće javno financirane, koje koriste samo određenim elitama dok se najsiromašniji dijelovi stanovništva premještaju tamo gdje ih oko kamere neće uhvatiti.

Ono što se ovdje dogodilo 1992. događa se svuda; u ovom Svjetskom prvenstvu, zahvaljujući poznatoj situaciji brazilskih favela, uspijevamo saznati nešto i o protu-prosvjedima, no, šou ipak ide dalje… Toliko smo već naučeni gledati ovako velike sportske događaje na taj način da nismo u stanju zamisliti nijedan drugi. Ipak, u Barceloni je takav događaj organiziran kao anti-teza šou visokog profila: Narodna Olimpijada 1936.

Kako bi razumjeli o čemu govorimo, moramo se vratiti u trenutak podnošenja kandidatura za Igre 1936: Olimpijski komitet sastao se u Barceloni u travnju 1931. kako bi odlučio između Barcelone, Rima, Berlina, Budimpešte i ostalih kandidata. Glavni grad Katalonije imao je prednost tek završenog potpuno novog stadiona i drugih pomoćnih objekata na brdu Montjuïc, zbog Svjetske izložbe 1929. Proglašenje II Španjolske Republike – iako je to bila potpuno nenasilna promjena režima – zaplašila je mnoge članove Olimpijskog Komiteta koji su radije izabrali da se na sastanku ne pojave (to nešto govori o dijelu Komiteta); ovo je sigurno odigralo ulogu u odbacivanju kandidacije Barcelone, a ovoga puta bili su (s dobrim razlogom) uplašeni od onoga što bi sve moglo biti moguće 1936.g., s obzirom da je Republika proglašena već 1931…

Izabran je Berlin koji je 1931. još uvijek bio glavni grad Weimarske Republike, neznajući kako će 1933. na vlast doći Hitler. Führer nije bio naročito sretan zbog organizacije Olimpijskih igara sve dok nije shvatio kako je to prilika za glorifikaciju nacizma i demonstraciju njegovih potencijala na globalnoj razini. Olimpijske igre u Berlinu prve su Igre prenošene putem televizije, računalo se na impresivnu koreografiju koja je prenosila ideju veličine koju je Hitler želio ovjekovječiti u filmu Olympia, 4-satnom propagandnom dokumentarcu u kojem je upotrijebljen sav napredak tehnologije kao što je kretanje kamere tik uz natjecatelje. Film je također dao svoj doprinos prezentaciji sporta kao masovnog događaja te povećanju takmičarstva među nacijama koje svoju superiornost pokazuju sučeljavanjem kao u ratu bez oružja. Ojačani su i nacionalistički sentimenti inzistiranjem na uvlačenju publike u doživljaj pobjede ili poraza svog nacionalnog tima kao da da je riječ o nečemu osobnom. To je bio početak sporta kao zabave za mase, njegova politizacija kakvom je danas poznajemo.

U ’30-ima, zrak u Kataloniji bio je sasvim drugačiji nego u Trećem Reichu, sport se ovdje razvijao na drugačiji način. Sportske grupe nastajale su u okrilju radničkih organizacija ili kulturnih društava (Ateneos), kulturni centri smjerali su na emancipaciju radničke klase. Nakon što se uobičajio kao dokolica bogatih, sport je prepoznat kao dio općeg obrazovanja za one kojima je kultura bila nedostupna. Tako su organizacije kao što je Ateneu Enciclopèdic Popular (1902) pored ostalih kulturnih aktivnosti imala i sportsku sekciju, a El Club Femení i d’Esports (1928, Ženski sportski klub) i knjižnicu te okupljao feministkinje sa svojim zahtjevima (iako u određenim granicama). Cijela mreža sudionika poticala je razvoj sporta u cilju obogaćivanja mentalnih i fizičkih sposobnosti. Ovaj sudionički supstrat pretvorio je Barcelonu u pravo mjesto za organizaciju događaja suprotnog Olimpijadi u Berlinu.

Nakon proglašenja Nirnberškog zakona (1935.) koji je izravno diskriminirao Židove, glasovi za bojkot službene Olimpijade – iz koje su zbog rasnih zakona bili isključeni mnogi natjecatelji – bili su sve jači. U Francuskoj je osnovana Federation Sportive de Gauche (Sportska Federacija Ljevice), u Holandiji je stvoren kolektiv De Olimpiade onder Dictatuur (Olimpijada bez diktature) a američki Committee on Fair Play in Sports (Komitet za sportsku fer igru) zatražio je povratak ranijim vrijednostima Olimpijskih igara. U stvari, ovaj sportski događaj kojeg je u moderna vremena uveo 1896. Barón de Coubertin, imao je za cilj susrete naroda u znaku bratstva “sa natjecanjima, ograničenima na amaterske sportaše, od kojih se očekuje jačanje miroljubivih i konstruktivnih odnosa između naroda, promocija duha osobnog postignuća, fer igre i zdravog suparništva (“Olimpijski duh”).

Spoj pokreta međunarodnog bojkota i aktivizma katalonskog narodnog sporta doveo je do organizacije otvoreno anti-fašističke Olimpijade naroda od strane Comité Català pro Esport Popular, stvorenog od organizacija kao što su Ateneu Enciclopèdic i Club femení i d’Esports; nedostatak novca nije uplašio organizatore koji su za plaćanje putnih troškova i dolazak sportaša uputili apele za solidarnost. Odaziv je na međunarodoj razini bio apsolutno uspješan, prijavilo se 6000 natjecatelja iz 23 delegacije. Još jedna važna novost bila je mogućnost sudjelovanja delegacija ne samo na nacionalnim već i lokalnim razinama čime je omogućeno ekipama Katalonije, Euskadie i Galicije da nastupe uz Španjolsku, ali iznad svega i delegacijama nepriznatih nacionalnosti, kao što je tada još bio nepriznat Alžir, Palestina, Alsace kao i timu židovskih emigranata. Među ostalim delegacijama država isticala se Francuska sa 1500 natjecatelja, Amerika, Švicarska, Engleska itd.Čini se da su na poziv također odgovorili i Italijanski i Njemački emigranti iz fašističkih režima svojih zemalja.

Pristiglo je i službeno financiranje i to samo zbog pritiska protiv sudjelovanja na berlinskoj Olimpijadi. Vlade Španjolske i Francuske financirale su Narodnu Olimpijadu zato što nisu mogle odbiti suradnju sa masovnim sportskim događajem koji je zadobio međunarodnu dimenziju, ali su isto tako financirale i sudjelovanje u Naci Igrama. Vlada Katalonije (Generalitat) dala je svoj doprinos u zadnjem trenutku, nakon što je razmislila o lošoj slici koju bi pružio neuspjeh događaja ovakvih razmjera.

Natjecalo se u 16 sportskih disciplina a među najpoznatijima, kao što su atletika, nogomet i boks, isticao se šah, stolni tenis i Baskijska pelota, zajedno sa jedriličarstvom i gimnastikom (čini se da je to bio slučaj i u službenim Igrama). Natjecanja su se također odvijala na tri razine sa kategorijom za amatere čime se ispunio Olimpijski moto: “Važno je sudjelovati”.

Planirani su i folklorni susreti: reakcija Katalonaca dovela je do definicije Olimpijade kao Tjedna narodnog sporta i folklora, čime su željeli podvući kulturološku dimenziju susreta naroda. Prijedlog su podržale i ostale delegacije tako da su, uz ostale, zabilježeni i nastupi plesača Škotske, Švicarskog narodnog kazališta, folklorne grupe iz Maroka i austrijskog Tirola.

Aspekt kojeg su organizatori također htjeli promovirati bio je i sudjelovanje žena na Igrama, čemu se protivio osnivač olimpijskog idela Pierre Coubertin… Ovo nastojanje bilo je vidljivo i na jednom od plakata a u startu je označeno sudjelovanjem Club Femení i d’Esports. Čini se da se pozivu odazvalo i nekoliko ženskih saveza, mada je to teško procijeniti s obzirom da su u mnogim slučajevima navođenja natjecatelja izostale oznake spola. Na primjer, znamo da je među 1500 francuskih natjecatelja bilo 100 žena i da su od 6 kanadskih natjecatelja njih 5 bile žene; postoje dokazi i o sudjelovanju žena u timovima Alžira, Palestine i izbjeglih Židova. Sigurno je to bilo tako i u drugima, svi znamo za priču o plivačici iz Švicarske, bez obzira što sudjelovanje žena nije bilo posebno navedeno.

Raspolažemo svjedočenjem jednog od natjecatelja Katalonske Sportske Federacije, Eduarda Vivancosa, koji je tog 18. lipnja bio na stadionu Montjuïc i trenirao u trenutku dolaska stranih sportaša, oduševljenje je opisao ovako: “U večer 18. lipnja, stadion Montjuïc je vrio od aktivnosti. Bili su tu mnogi strani natjecatelji koji su došli trenirati ili se zbližiti s drugim sudionicima Igara. Bilo je puno mladih iz Barcelone, članova sportskih sekcija Ateneu Enciclopèdic Popular, l’Escola del Treball i drugih lokalnih klubova. Ovi su mladi trenirali gimnastiku uoči nastupa sljedećeg dana. Kontakti tih grupa bili su zanimljivi i poučni, unatoč evidentnom jezičnom problemu (…) riječi su zamijenile geste srdačnosti i rukovanja dobrodošlice. Atmosfera je bila vrlo topla. Po prvi put u životu imao sam prilike biti u kontaktu s ljudima iz drugih zemalja. Ovo je iskustvo osnažilo moje uvjerenje o poželjnom širenju osjećaja prijateljstva među narodima različitog etničkog porijekla i nacionalnosti”.

Brza reakcija naroda Katalonije prema vojnoj pobuni iznenadila je mnoge natjecatelje. Svjedočenje jednog belgijskog sportaša: “Ulice su pod zaslijepljujućim suncem bile prazne (…) kod Plaza del Comercio naletjeli smo na prve barikade (…) stotinu metara dalje ugledali smo naoružane pripadnike sindikata (…) barikade su nicale svakih 100 metara. Meci su zviždali trgom. Instinktivno smo pognuli ramena i potražili skonište u jednom ulazu (…). Jasno smo mogli vidjeti kako snajperi sa crkvenog tornja pucaju u leđa radnicima iza barikada”.

Raspolažemo svjedočenjima i drugih natjecatelja, iznenađenih hrabrošću ljudi koji su ih doveli do luke kako bi mogli otići. Naravno, mnogi stranci su se vratili u svoje zemlje. Ipak, neki od njih (nemoguće je utvrditi točni broj ali se govori o njih 200) ostali su i pridružili se antifašističkim milicijama. “Došli smo kako bi ustali protiv fašizma u jednoj državi i sada imamo priliku boriti se protiv njega.” Bili su to prvi strani dobrovoljci koji su se pridružili borbi protiv međunarodnog fašizma, kao što je bila Clara Thalmann, švicarska plivačica i anarhistkinja, koja je pristupila Durrutijevoj brigadi i otišla na front Aragonije, ili njemački fotoreporter koji je ostao dokumentirati cijeli rat i snimio jednu od fotografija-simbola Španjolskog građanskog rata: sedamnaestogodišnju Marinu Ginestà, s puškom na ramenu na terasi Hotela Colón.

Creative Commons License
Narodna Olimpijada Barcelone (1936) by Valeria Giacomoni is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response