Sunday 08th December 2019
x-pressed | an open journal
July 15, 2014
July 15, 2014

O Hrvatskoj Ljevici: Intervju sa doc.dr. Mate Kapovićem

Author: Idemo dalje
Category: Dialogues
This article is also available in: elen
O Hrvatskoj Ljevici: Intervju sa doc.dr. Mate Kapovićem

Intervju sa doc.dr. Mate Kapovićem
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek lingvistike

ID: Na zadnjim izborima za EU Parlament radikalna europska ljevica i desnica – Grčka, Portugal, Engleska, Francuska, Španjolska – poslala je istu političku poruku politici oštrih mjera, ali s različitim ciljevima. Hrvatska “ljevica i desnica”, potpomognuta visokom apstinencijom  glasača,  ujedinjena je oko neoliberalne Europe. Ništa ne bi bilo puno drugačije da su izborni rezultati između ova dva pola bili obrnuti. Zar u ovom dijelu Europe nema krize?

MK: Krize u Hrvatskoj sigurno ima – čak i više nego drugdje s obzirom na 5 uzastopnih godina neumornog pada BDP-a. Za razliku od Grčke, Portugala, Španjolske itd.(sada čak i Slovenije), Hrvatska nema organiziranu radikalnu ljevicu (tj. nema radikalno lijevih stranaka), što znači da nema ni stvarne opozicije politici mjerâ štednje.

ID: Konsenzus tišine u hrvatskoj politici bio je vrlo jasan u slučaju prošlogodišnjih prosvjeda u Bosni i Hercegovini. “Netalasanje” je podjednako prihvatila i tradicionalna ljevica i desnica, očekujući kako će “spasonosni EU fondovi” i “privlačenje stranih investicija” podjednako namiriti i jedne i druge.  Izvan političke arene, rastuća socijalna bijeda još uvijek je zatvorena u četiri privatna zida. U kontekstu pobuna u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i BiH – gdje je Hrvatska?

MK: Hrvatska nije bila potpuno tiha kao što to pokušavaju predstaviti mediji i analitičari (tu sliku čak i neki na ljevici uzimaju zdravo za gotovo), situacija uopće nije tako jednostavna. U 2009. bila su dva velika vala studentskih prosvjeda u kojima je u jednom trenutku bilo okupirano više od 20 fakulteta i sveučilišta u 8 gradova. To se obično smatra formativnom točkom za pojavu “nove hrvatske ljevice”. Ožujak 2011. bio je mjesec velikih prosvjeda po cijeloj Hrvatskoj  (u jednom trenutku sa skoro 15.000 ljudi na ulicama Zagreba), koji su imali komponentu radikalno lijevog a djelomično se mogu povezati i s kasnijom pojavom Indignadosa, okupacije trga Syntagma i Occupy pokretima. Od tada – više ili manje – tišina.   Uz 53 % nezaposlenih mladih i i službenu stopu nezaposlenosti od oko 20 % uz varijacije (stvarna je puno viša) praktički je samo pitanje trenutka kada će se pojaviti novi val prosvjeda.

ID: Tradicionalna inteligencija srednje klase uglavnom je samozadovoljna svojim vlastitim papirnatim revolucijama, ako ih ima na dnevnom redu; radnici bi radije uništili strojeve nego preuzeli tvornice u svoje ruke; sindikati brane parohijalne interese pojedinačnih grupacija radništva a drugi koji su spremni na izravni otpor radije čekaju: “Revolucija je u redu,ali što poslije?” Kakav je otpor uopće moguć?

MK: Glavni problem hrvatske (prave) ljevice je to što postoji samo na kulturnoj i aktivističkoj razini (male kampanje, mediji, festivali, konferencije itd.). Ono što je potrebno je organizirati pravu radikalnu lijevu stranku. Postojali su neki pokušaji u tom smjeru, ali je još uvijek prerano reći što će iz toga proizaći.

ID: Što “radikalno” znači u Hrvatskoj? Sada… u bliskoj budućnosti?

MK: Radikalno, govoreći praktično, znači ili antikapitalistička ljevica ili eventualno “prava ljevica” u smislu ne-neoliberalne “socijaldemokracije”. Sâm pojam radikalne ljevice danas se čak upotrebljava i za one lijeve snage koje nisu, bilo otvoreno i eksplicitno bilo uopće, antikapitalističke (kao što je grupacija Evropske ljevice).

ID: Što su , ili bi mogli/trebali biti specifični ciljevi, politički identitet radikalne ljevice?

MK: Radikalna ljevica bi trebala težiti ukidanju ili nadilaženju kapitalizma. Danas je to, čini se, problem s obzirom da ne postoji točan plan kako to učiniti. U prošlom stoljeću postojao je jasan program kako dokrajčiti buržoasku državu. Iako rezultati na kraju uvelike nisu bili uspješni, barem je postojao plan. Danas plana nema. Čak i Južnoj Americi, u zemljama sa stvarnim (pro)socijalističkim vladama kao što je Venecuela, čavistička vlast još uvijek upravlja kapitalističkom zemljom. Revolucionarni proces je tamo daleko od završetka, još uvijek nema jasnog plana kako ostvariti takozvani “socijalizam 21. stoljeća”, a kapitalistički sektor i klasa još su uvijek živi i borbeni (čak i doslovno). Ljevica na Zapadu je toliko daleko od bilo čega revolucionarnog da se ni ne razmišlja o tome kakav bismo tip društva htjeli “nakon revolucije”.  Naravno, ljudi prosvjeduju govoreći o “direktnoj demokraciji” (što i nije tako teško zamisliti), dok lijevi intelektualci govore o “socijalizmu”, međutim što bi taj novi socijalizam podrazumijevao? Hoće li biti centralnog planiranja ili ne? Ako “da”, koja vrsta centralnog planiranja? Hoćemo li biti tržišta ili ne? Kako će izgledati prijelazne faze? Kako će socijalizam 21. stoljeća izbjeći probleme realsocijalističkih zemalja 20. stoljeća? Čini se da nitko nema odgovore na ova pitanja i antikapitalizam često ostaje na razini čiste retorike. Kao što je netko rekao – lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ono što je tu zanimljivo jest što je to točno čak i za antikapitaliste.

ID: Što bi mogli biti temelji neke nove radikalno lijeve političke snage, gdje je njen izvor? To su legitimna pitanja šutljive većine.

MK: Postoji samo jedan mogući izvor – narod, onih 99 % o kojima volimo govoriti nakon 2011. (postotak je u praksi manji s obzirom na dijelove srednje klase, i ne samo srednje klase, koji ni pod kakvim okolnostima ne žele raskinuti sa statusom quo). Svaka radikalna promjena mora imati svoj korijen – na ovaj ili naj način – u masama. Naravno, masovan radikalni pokret je iznimno teško organizirati. Nije to samo pitanje volje i organizacijske vještine ljevice. Problem je, što se često zaboravlja, u snagama statusa quo (kapitalisti, određeni dijelovi establišmenta i birokracije…) koje u kritičnim situacijama podržavaju ekstremnu desnicu (što se vidi u primjerima Jobbika ili Zlatne zore), koja ne ugrožava njihove privilegije. Razumljivo je da kapitalu ne pada na pamet financirati antikapitaliste. To je jedan od razloga zašto gledamo uspon ekstremne desnice u Europi. Nije to pitanje “zbunjenih građana” koji ne znaju koga biraju. Ljevica ne smije smetnuti s uma stvarnu prirodu buržoaskog društva, “demokraciju” u kojoj novac i materijalni interesi imaju ogromnu moć.

ID: U članku koji je objavljen u “Slobodnoj Dalmaciji” rekli ste kako Hrvatskoj “treba nešto kao što je SYRIZA”…

MK: Reći da trebamo nešto kao “našu vlastitu SYRIZU” je dobar propagandni slogan, način pojednostavljivanja određenih stvari. Nisam naročito sklon stvarnom stvaranju stranke tipa SYRIZE. Za moj ukus je to, unatoč svim njenim dobrim stranama (a one su sigurno prisutne), previše tradicionalna buržoaska stranka s nedovoljnom unutarstranačkom demokracijom, koja unatoč svom imenu nije više ni radikalna. Pomak SYRIZE udesno nakon 2012. je očigledan pa sam, iako bih ih volio vidjeti kao izborne pobjednike, zapravo oko toga pesimističan. Oportunistička/reformistička struja u SYRIZI je prilično jaka tako da lako mogu završiti kao, recimo, Mitterandova Socijalistička stranka u Francuskoj početkom 1980-ih. Naravno, SYRIZA ima i svoje lijevo krilo i puno će toga ovisiti o pritisku odozdo, masovnom pokretu, prosvjedima i sl. No unatoč svemu, SYRIZA je zadnjih godina postala svojevrstan “ljevičarski brend” – zašto ga ne iskoristiti?

ID: Autonomni pokreti kao što su Occupy, Indignados i sl. , a posebno revolt u Grčkoj 2008., pokazuju difuzni karakter masovnog otpora.Ukočena hrvatska ljevica – što god “lijevo” značilo – bila bi zgranuta “uličnom pobunom” bez “odgovarajućeg teoretskog koncepta”. Kakva je pobuna – ako nije do profesionalnih političara – uopće moguća?

MK: Po mom mišljenju, nema stvarnih promjena bez osvajanja vlasti. Ljevica treba biti na ulicama, ali akcije na ulicama same po sebi ne mogu ništa promijeniti. Po pitanju organizirane ljevice situacija u bivšoj Jugoslaviji je prilično loša.  Jedini tračak svjetla je nedavna pojava Inicijative za demokratski socijalizam u Sloveniji, koja je u okviru šire koalicije Udružene ljevice uspjela osvojiti više od 5 % glasova na svojim prvim euro-izborima. Val protestâ u Bosni i Hercegovini početkom 2014. također je značajan, ne samo za Bosnu i Hercegovinu već i za cijelu bivšu Jugoslaviju, no ti su prosvjedi malaksali, što je neizbježno za tu vrstu spontanih i neorganiziranih ustanaka.

ID: Mislim da je Venezuela dobar primjer koji ilustrira problem središnje političke moći, još i više za ortodoksnu ljevicu. Chavez nije dobio – ako se ne varam 18 različitih izbora – zbog političkog marketinga i osobne karizme (iako je obadvoje odigralo svoju ulogu) već zbog toga što su birači u svojim rukama imali Ustav kojeg su sami pisali, a nakon njega i novi Zakon o radu.  Uporedo sa centraliziranom političkom moći države, upravo su osnovali novu mrežu lokalnih zajednica na nacionalnoj razini – to znači da birači “odozdo” ne žele ispustiti moć iz svojih ruku. Moć stvaranja politike “odozdo”, tamo gdje rade.

MK: Slučaj Venecuele je vrlo zanimljiv. On se u mnogočemu razlikuje od “stare ljevice”, tj. od načina na koji je organizirana radikalna ljevica (komunisti) osvajala vlast u 20. stoljeću. Eventualno bi se mogao usporediti s Allendeovim Čileom, kakav je mogao biti da ga nije nasilno prekinuo puč 1973. U Venecueli je na djelu bio snažan karizmatičan vođa koji provodi revoluciju odozgo (iako tradicionalni lenjinisti tu ne bi govorili o “revoluciji” u pravom smislu), istovremeno s narodom koji tu revoluciju gura odozdo i radikalizira vlast (osim toga je narod spasio I samog Chaveza za vrijeme neuspjelog puča 2002). Tamo postoji puno zanimljivih inicijativa kao što su npr. lokalne komuname… Ipak, kao što sam već napomenuo, Venecuela je još uvijek kapitalistička zemlja s još uvijek vrlo jakom kapitalističkom klasom. Eksproprijacije tamo nije bilo, osim u specifičnim i pojedinačnim slučajevima.  Venecuela je, međutim, definitivno jedna od najvećih svjetskih nada za ljevicu i tamošnji razvoj događaja treba pažljivo pratiti, unatoč činjenici kako je venecuelanska (revolucionarna) budućnost još uvijek vrlo neizvjesna.

ID: Osvrnimo se na jednu neuspješnu revoluciju unutar Europske unije… Radikalni studentski pokreti 1960-ih u Njemačkoj snažno su gurali prema antiautoritativnom socijalizmu “odozdo”… Mislim i da je slovenski IDS na tom tragu?

MK: Slovenska Inicijativa za demokratski socijalizam je pozitivan primjer post-jugoslavenske ljevice. Napravili su velike pomake u vrlo kratkom vremenu i objedinili iskustva, među ostalim, i “teoretske ljevice” i radikalnog studentskog pokreta.

ID: Što je perspektiva prave ljevice u Hrvatskoj: “dugi marš kroz institucije”, izvanparlamentarna opozicija i izravni otpor?

MK: Rekao bih sve od toga. Po mom mišljenju, bilo bi suludo unaprijed odustati od sudjelovanjâ na izborima, ali bi jednako loše bilo ograničiti se na čisti (i besmislen) elektoralizam. Ljevica treba izlaziti, ali biti i na ulicama, u sindikatima, provoditi izravne akcije, organizirati se izvan parlamentarne politike itd. I, što je vrlo bitno, sudjelovanje na buržoaskim izborima ne smije ni na koji način značiti ideološko prihvaćanje buržoaske demokracije, unatoč tome što se u njoj iz strateških razloga sudjeluje. To je jedna od ključnih stvari.

ID: Jedna stvar se rijetko analizira, ili bar nema uporište u tradicionalnim političkim arenama – određeni aspekt fašizma koji se može pripisati neoliberalnom tipu ekonomije?

MK: U ovom trenutku postoji puno negativnih trendova u mainstream politici općenito; naravno, svi smo svjedoci rasta nove ekstremne desnice, ponekad i otvorenog neonacizma. Potpuno je ispravno govoriti o “ekstremizmu centra” i kritizirati ekstremne posljedice politike mjerâ štednje… No sasvim je druga stvar sve prokazivati kao fašizam. Možemo kritizirati liberalizam, neoliberalizam, Evropsku uniju, Angelu Merkel itd. na mnogo načina, ali ne možemo ih proglašavati fašističkima. Ideološki je potpuno neproduktivno i neispravno denuncirati sve i svašta fašističkim. Mislim da jedan dio ljevice mora toga biti svjestan i ne prepuštati se besmislenom etiketiranju.

ID: Nije besmisleno etiketiranje. Postoji vrlo tipična struktura koja ne mari posebno za ljudske živote, osim za “ljudski resurs” kao masu, a sasvim sigurno je nije briga za to kako ljudi preživljavaju, čak i kada se to odnosi na cijele zajednice ili cijele “ekonomske regije”  (što veće to bolje, deseci ili stotine milijuna ljudskih bića) od njihovog posebnog interesa. Uvijek je riječ o rastućoj koncentraciji industrija visoke tehnologije u zemljama centra (Njemačka i sateliti) kojoj uvijek prethodi razaranje nacionalnih industrija i poljoprivrede u zemljama periferije. Uvijek su problem nacionalni zakoni o radu koji se rješavaju dokidanjem rada po fiksnom mjestu i vremenu; uvijek je riječ o poslovnim dealovima s nacionalnim političkim elitama koje vraćaju uslugu jačanjem represivnog aparata kakvim god mogu upravljati. Ono što oni vide na pobunjenim ulicama je izgubljena vreća novca umjesto ojađenih ljudskih bića. Njihova upotreba brutalne sile je nemilosrdna… Zar to ne zvuči poznato? Sistem koji je konačan, neopoziv, “kraj povijesti”?

MK: Ključna stvar koju bi stanovništvo u zemljama periferije ili polu-periferije (kao što je Hrvatska) trebalo osvijestiti jest da su fantazije ekonomskog razvoja u okvirima kapitalističkog načina proizvodnje nerealne. I za periferiju i za veliki dio nižih klasa u zemljama centra postaje sve očitije da kapitalizam više nije uspješan. Mogao je to donekle biti za vrijeme “zlatnog doba kapitalizma” od 1945. do 1970, no to je prošlost koja se više ne može vratiti. Elite su toga svjesne do određene razine. Hoće li i kada toga postati svjesni i narodi, sasvim je drugo pitanje.

Creative Commons License
O Hrvatskoj Ljevici: Intervju sa doc.dr. Mate Kapovićem by Idemo dalje is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response