Friday 26th April 2019
x-pressed | an open journal
February 10, 2014
February 10, 2014

Ovo je pobuna protiv nacionalističkih elita, narod je konačno shvatio tko mu je istinski neprijatelj

Author: Slavoj Žižek Translator: advance.hr
Source: The Guardian  Category: Letters from home
This article is also available in: elen
Ovo je pobuna protiv nacionalističkih elita, narod je konačno shvatio tko mu je istinski neprijatelj

Piše: Sulejman Omerbasic/Corbis

Prošli tjedan gorjeli su gradovi u Bosni i Hercegovini.

Sve je počelo u gradu Tuzli, gdje živi većinski muslimansko stanovništvo, a nakon čega su se prosvjedi proširili na glavni grad BiH, Sarajevo, pa na Zenicu, ali i Mostar, gdje živi veliki dio hrvatskog stanovništva, kao i na Banja Luku, prijestolnicu većinski srpskog stanovništva u BiH.

Tisuće bijesnih demonstranata okupirali su i zapalili vladine zgrade. Iako se situacija zasad smirila, u zraku je ostao osjećaj zategnutih tenzija.

Ovi događaji doveli su do širenja teorija zavjera (poput one da je srpska vlada organizirala prosvjede kako bi svrgnula bosansko vodstvo), ali njih bi trebali ignorirati jer je jasno da, ma šta god stajalo iza toga, očaj demonstranata je istinski. Netko bi došao u iskušenje da parafrazira čuvenu frazu Mao Ce-Tunga: “u Bosni je veliki kaos – situacija je odlična”.

Zašto? Zato što zahtjevi demonstranata ne mogu biti jednostavniji – posao, davanje prilike za pristojan život i završetak korupcije – ti zahtjevi su mobilizirali narod u BiH, državi koja je u posljednjem desetljeću postala sinonim za okrutno etničko čišćenje.

Do sada, jedini masovni prosvjedi u BiH i drugim bivšim jugoslavenskim republikama bili su vezani strastima uz etničke i vjerske podjele. Sredinom 2013. godine u Hrvatskoj, državi koja proživljava veliku ekonomsku krizu, visoku stopu nezaposlenosti i duboki očaj, organizirana su dva javna prosvjeda, Sindikati trgovaca pokušali su organizirati skup u znak podrške za prava radnika, a desničarski nacionalisti formirali su prosvjedni pokret protiv uporabe ćirilice na javnim zgradama u gradovima s manjinskim srpskim stanovništvom.

Prva inicijativa okupila je stotinjak osoba na trgu u centru Zagreba, a druga je mobilizirala više stotina tisuća, kao i prijašnji fundamentalistički pokret protiv istospolnih brakova.

No, Hrvatska je daleko od toga da bude iznimka: od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiravaju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju. Ove strasti su vrebale u pozadini svo vrijeme, ali ono što je novo je otvorena besramnost kojom se razmeću.

Što da se radi? Mainstream liberali nam govore da se moramo ujediniti iza svih liberalno-demokratskih agendi kulturne tolerancije kada su osnovne demokratske vrijednosti ugrožene i da moramo spasiti ono što se spasiti da i ostaviti po strani snove o radikalnijoj društvenoj transformaciji. Rečeno nam je da je naš zadatak jasan: moramo birati između liberalne slobode i fundamentalističke represije.

Međutim, kada nas se pobjedonosno upita (čisto retorički) pitanja kao što su “Da li želite žene isključiti iz javnog života?” ili “Da li želite da svaki kritičar religije bude kažnjen smrću?”, ono što bi nas trebalo učiniti sumnjičavim je očiglednost odgovora.
Problem je što je prije dugo vremena jedan takav pojednostavljeni liberalni univerzalizam izgubio nevinost. Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnici lažni sukob – začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.

Ono što je Max Horkheimer 1930-ih godina govorio o fašizmu i kapitalizmu (da oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu, trebali bi šutjeti o fašizmu) trebalo bi se primijeniti na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokraciji, trebali bi šutjeti o vjerskom fundamentalizmu.

Reagirajući na karakteriziranje Marksizma kao “Islama 20. stoljeća”, Jean-Pierre Taguieff je napisao kako Islam postaje “Marksizmom 21. stoljeća”, zalažući se, nakon pada komunizma, za svoj nasilni antikapitalizam.

Međutim, može se reći da nedavni preokreti muslimanskog fundamentalizma potvrđuju staru misao Waltera Benjamina da “svaki porast fašizma bude svjedok neuspješnoj revoluciji”. Drugim riječima, porast fašizma je ujedno neuspjeh ljevice i istovremeno dokaz da postoji potencijal za revoluciju, nezadovoljstvo, koje ljevica nije bila u stanju mobilizirati.

Zar se isto ne odnosi na sadašnji takozvani “islamofašizam”? Zar uspon radikalnog islamizma nije direktno proporcionalan sa nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama?

Kada je Afganistan predstavljen kao jedna od krajnje islamističkih fundamentalnih zemalja, koja je prije 40 godina bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, uključujući moćnu Komunističku partiju koja je preuzela vlast neovisno od Sovjetskog Saveza?

S ovom pozadinom bi trebalo promišljati posljednja događanja u BiH. Na jednoj od fotografija sa prosvjeda, možemo vidjeti kako demonstranti mašu s tri zastave, jedan pored drugog: bosanskom, srpskom i hrvatskom. Time izražavaju da žele ignorirati etničke razlike.

Ukratko, suočavamo se sa pobunom protiv nacionalističkih elita: bosanski narod je konačno shvatio tko mu je istinski neprijatelj – ne druge etničke grupe, nego njihovi vlastiti vođe koji se pretvaraju da ih štite od drugih. Kao da je stari i puno puta zloupotrebljivani moto iz Titovog vremena “bratstvo i jedinstvo” ponovo postao stvaran.

Jedna od meta demonstranata je bila administracija Europske unije koja nadgleda stanje u BiH i sprovodi mir između tri nacije, te pruža značajnu financijsku pomoć kako bi država funkcionirala. Ovo može izgledati iznenađujuće jer su ciljevi prosvjednika slični kao ciljevi Brisela: prosperitet i okončanje i etničkih tenzija i korupcije. Međutim, način na koji Europska unija upravlja Bosnom daje dodatan podstrek podjelama, surađuje s nacionalističkim elitama kao svojim privilegiranim partnerima i posreduje unutar njih.

Ono što bosanski prosvjedi potvrđuju je da nitko ne može istinski preskočiti etničke strasti nametanjem liberalne agende, ono što je ujedinilo prosvjednike je radikalni zahtjev za pravdu.

Naredni i najteži korak je da se prosvjedi organiziraju u novi društveni pokret koji ne obraća pažnju na etničke podjele, i organizacija daljnjih prosvjeda. Da li biste mogli zamisliti scenu ljutitih Bosanaca i Srba kako zajedno prosvjeduju u Sarajevu?

Čak i ako prosvjedi postepeno izgube na jačini, oni će ostati iskra nade, nešto poput neprijateljskih vojnika koji se udružuju u rovovima nakon okončanja Prvog svjetskog rata. Autentični emancipacijski događaji uvijek uključuju ignoriranje određenih identiteta.

Isto bi se moglo reći za nedavni posjet dvije članice skupine Pussy Riot New Yorku: u velikoj gala zabavi, predstavile su ih Madonna, Bob Geldof, Richard Gere itd. – uobičajena skupina vezana za ljudska prava. Ono što su one tamo trebale učiniti je izraziti solidarnost s Edwardom Snowdenom, istaknuti kako su one i Snowden dio istog globalnog pokreta. Bez takvih gesti koje zbližavaju ono, što u našim uobičajenim ideološkim iskustvima izgleda nespojivo (Muslimani, Srbi i Hrvati u Bosni, turski sekularisti i anti-kapitalistički muslimani u Turskoj itd.), prosvjedni pokreti će uvijek biti manipulirani od strane supersile u borbi protiv druge”.

Prevođenje: advance.hr

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response