Saturday 24th June 2017
x-pressed | an open journal
April 8, 2016
April 8, 2016

Prljavi sporazum EU i Turske

Author: Lucija Mulalić Translator: Lucija Mulalić
Category: Borders
This article is also available in: elenfr
Prljavi sporazum EU i Turske

S približavanjem sastanka čelnika Europskog vijeća i dovršenjem dogovora s Turskom vezanim uz najveću humanitarnu krizu od Drugog svjetskog rata, brojni članci analiza i kritika dogovora ispunili su naše medije i društvene mreže. Kada je dogovor postignut, dodatna kritika je uslijedila, no čini se da se do sada nitko na nju previše ne obazire, budući da je Europa izgleda sasvim odlučna u gaženju velikog dijela postulata na kojima je navodno izgrađena: univerzalnoj zaštiti ljudskih prava i dostojanstava, kao i zaštite onih najranjivijih – ljudi koji bježe od nasilja, ugnjetavanja i sukoba.

Ako pogledamo tko zapravo dolazi u Europu, statistike [1] pokazuju kako je većina ljudi iz Sirije, Iraka i Afganistana, ljudi koji očigledno bježe iz konfliktnih zona i od rata, kojih više od polovicu čine žene, djeca i maloljetnici bez pratnje. Sa zatvaranjem Balkanske rute, napuštanjem obaveza u primanju izbjeglica od strane većine europskih zemalja, Europi je trebao način obuzdavanja ljudi koji su i dalje dolazili na njene obale. Budući da velika većina njih ima pravo na međunarodnu zaštitu, te je očigledno da bi broj ljudi koji ne zadovoljavaju uvjete za azil i koji bi bili vraćeni u Tursku zaista malen, Europa je odlučila da će početi vraćati i one ljude koji imaju pravo na zaštitu, na osnovu toga da su takvu zaštitu već uživali u Turskoj. Kako bi to mogla izvesti, Europa je odlučila Tursku označiti kao sigurnu treću zemlju [2], što znači da se osobama koje traže azil u Grčkoj zahtjev za azilom neće razmatrati na osnovama njihovih slučajeva (to jest imaju li pravo dobiti azil), već će se njihov zahtjev razmatrati na osnovu toga jesu li zaštitu mogli ostvariti i negdje drugdje, tj. u Turskoj.

No Turska je sve samo ne sigurna treća zemlja. Ovo arbitrarno i često kritizirano označivanje određenih zemalja kao sigurnih, suradnja i readmisijski sporazumi nisu nove pojave, već prljave taktike kojima se europske zemlje služe već godinama kako bi  problematiku izbjeglica izbrisale s politikom ‘daleko od očiju, daleko od uma’. Možemo se samo prisjetiti dogovora između Gaddafija i Berlusconija sa sporazumom između Libije i Italije ili suradnjom Maroka i Španjolske u bilateralnom readmisijskom sporazumu, kao jasnim signalima kako europske zemlje zapravo ne zanimaju ljudska prava niti zaštita i sigurnost izbjeglica. Nažalost, izgon izbjeglica u zemlje u kojima su njihova ljudska prava u opasnosti ne rješava probleme izbjeglica, već samo probleme licemjernih zemalja koje odabiru ne ispunjavati svoje obaveze kada im se za to ukaže prilika.

Ako pogledamo definiciju sigurne treće zemlje za tražitelje azila u europskoj Direktivi o postupku, možemo vidjeti da se ona oslanja na nekoliko faktora: životi i slobode tražitelja azila u njoj ne smiju biti pod prijetnjom zbog njihove rase, religije, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju; ne smiju biti suočeni s rizikom trpljenja ozbiljne nepravde poput smrtne kazne, no i mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, niti smije postojati ozbiljna prijetnja njihovim životima zbog proizvoljnog i općeg  nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg sukoba. Predložena sigurna zemlja mora poštivati i non-refoulement princip (kojim se zabranjuje povratak u nesigurne zemlje), te u njoj mora postojati mogućnost traženja i ostvarivanja međunarodne zaštite u skladu sa Ženevskom konvencijom. Analizirajući situaciju u Turskoj, može se zaključiti da ona ne uspijeva zadovoljiti gotovo nijedan od uvjeta kako bi bila priznata kao sigurna. Zašto?

Za početak, možda je najveći i najočitiji problem Turske koji Europska Unija u zadnje vrijeme ponajviše odbija uopće prepoznati jest činjenica da mnogi turski građani traže i dobivaju azil unutar same Unije – u procesu koji se događao i događa već desetljećima. Kako izvještava Statewatch [3], Turska ima pet puta veću stopu priznatih zahtjeva za azilom njenih građana u Europi od recimo zemalja Balkana koje su prethodno označene kao sigurne zemlje porijekla. Ugnjetavane manjine, poput Kurda, politički disidenti i novinari već su niz godina prisutni kao faktor u europskim zemljama – tražeći azil i bježeći od te iste Turske koju danas Unija putem Grčke naziva sigurnom. Upravo je sama Hrvatska odobrila azil jednoj od turskih odbjeglih aktivistkinja, Başak Şahin Duman, prije samo nekoliko godina, no čini se da je i Hrvatska zaboravila na tu činjenicu kada je svoj glas priključila pozivima ‘outsource-anja’ izbjeglica zemljama gdje njihova prava nisu zaštićena, zajedno s pravima njihovih građana.

S rastućom razinom nasilja turskog državnog aparata u turskom Kurdistanu i s rastućim dokazima ubijanja i preseljenja civila [4], kao i nastavku državne politike ugnjetavanja manjinskih prava, koju prati novo pronađena energija suzbijanja svih opozicijskih glasova – bili oni feminističke aktivistkinje, novinari, akademici, opozicijske stranke, Turska je sasvim jasno pokazala kako uopće ne brine o poštivanju ljudskih prava, tako da možemo samo zamisliti kako se spremna postaviti prema onima pod njenom nadležnošću koji niti ne uživaju građanska prava. Problematika postaje još više očigledna kada se sjetimo da su brojne izbjeglice koje bježe iz Sirije ili Iraka etnički Kurdi, te njihova sigurnost u rukama turske države zvuči kao opasna igra, iako europski dužnosnici čak i sami tvrde da se Kurde neće vraćati [5], tako ironično samo naglašavajući činjenicu da je i sama EU sasvim svjesna toga da Turska nije sigurna. Dodatni sloj zabrinutosti nose vijesti da postoje i daljnji planovi označivanja Turske ne samo kao sigurne treće zemlje, već i kao sigurne zemlje porijekla, što će turskim građanima dodatno otežati pristup i dobivanje azila u EU.

Ako ostajemo u isključivo zakonskim okvirima, mora se naznačiti kako ‘sigurna’ treća zemlja mora pokazati kako nije opasna u gore navedenim pogledima samo za njene tražitelje azila, no ne moramo pretjerano daleko tražiti kako bismo i za to pronašli dokaze. Turska ima dugu povijest nezakonitih push-back akcija koje su dokumentirane i barem dva puta u zadnjih nekoliko mjeseci, prvi puta kada su se pojavili dokazi da je država kolektivno izgnala sirijske izbjeglice iz zemlje [6], a drugi puta sasvim nedavno – kada je država nasilno deportirala afganistanske izbjeglice natrag u Kabul [7], u potpunosti tako zanemarujući non-refoulement princip. Osim toga, izvješća [8] pokazuju porast u deportacijama, arbitrarnim zatvaranjima, fizičkom nasilju nad izbjeglicama koje pokušavaju prijeći južnu granicu ili koje se pokušavaju  domoći Grčke (nedavno je objavljen video [9] koji pokazuje tursku obalnu stražu kako napada brod izbjeglica na njihovom putu prema Grčkoj), kao i činjenicu da je Turska u nekim prilikama zatvarala svoju granicu pred izbjeglicama, time im efektivno onemogućavajući pristup sigurnosti. Naposljetku, izvješća [10] dokumentiraju i turske degradirajuće i nehumane uvjete, pa čak i mučenje tražitelja azila u detencijskim centrima, rezultirajući tako jasnim kršenjem međunarodnog prava, kao i obaveze koje zemlja mora ispuniti kako bi mogla biti označena kao sigurna. Nehumani tretman osuđen je od strane Europskog suda za ljudska prava u nizu presuda [11], te je Turska zemlja koja je primila najveći broj presuda od Suda od 1959. do danas – preko 3, 000 ili ukupno 18%, nadmašujući sve druge države članice [12].

Ako nastavimo sa zakonskim okvirom, još jedna ključna stvar koju treba naglasiti činjenica je da Turska još uvijek nije u potpunosti implementirala Ženevsku konvenciju iz 1951. – ratificirala ju je zajedno s Protokolom iz 1967., no i dalje zadržava geografsko ograničenje prema ne-europskim tražiteljima azila, što zapravo znači da Turska ima procedure davanja azila samo izbjeglicama koji dolaze iz Europe (tj. iz zemalja Vijeća Europe). Roman i Peers primjećuju [13] kako Sirijci predstavljaju poseban slučaj, budući da su oni u početku bili primani kao ‘gosti’ te su kao takvi subjekti režima privremene zaštite kojeg je pratila ideja da će se Sirijce propuštati sve dok sukob ne završi, nakon čega će se moći vratiti u zemlju podrijetla. S takvim statusom Sirijci imaju pravo prebivanja u zemlji no nije im omogućena perspektiva dugotrajne legalne integracije, dok je situacija još gora za one koji nisu Europljani niti Sirijci, budući da oni nemaju niti privremeni status, no svakako imaju potrebu za međunarodnom zaštitom, kao i svim pravima koja posljedično proizlaze iz nje, koju u Turskoj jednostavno nemaju kako ostvariti.

Time dolazimo do problema loših uvjeta u kojima žive izbjeglice koje su zapele u Turskoj, koji su u najmanju ruku problematični. Ne može se poreći činjenica da je Turska trenutno prihvatila najveći broj izbjeglica na svijetu, prema nekim procjenama oko tri milijuna. No oni smješteni u izbjegličkim kampovima (koji su često u blizini granice, time direktno graničeći s ratnim zonama i s većom opasnošću prelijevanja sukoba), suprotno uvriježenom vjerovanju u humani život u kampu, pate u uvjetima sličnim zatvorskim, pod konstantnom kontrolom, segregacijom i podređenošću, gdje su im životi zamrznuti u vremenu te su suočeni s nedostatkom sigurnosti, kao i pristupa osnovnim ljudskim pravima te s nesigurnom budućnošću. Human Rights Watch naznačuje [14] kako je UN-ova agencija za hranu ranije ove godine najavila povlačenje iz devet izbjegličkih kampova zbog financijskih nedostataka. No, većina izbjeglica niti se ne nalazi u kampovima već u turskim gradovima, u kojima im nedostaje sistemska podrška i pristup zdravstvenim ustanovama, obrazovanju i tržištu rada. Prema Human Rights Watchu [15], samo je 20% djece izbjeglica koji žive izvan kampova prošle godine išlo u školu. Kao i izbjeglice u kampovima, i oni dijele nesigurnu budućnost, budući da je s godinama postalo sve više jasno kako rat u Siriji neće biti kratak, već dugotrajna borba koja neće utjecati samo na ove generacije ljudi koji bježe, već i na one koji još nisu rođeni ili one koji se upravo rađaju u blatnjavim kampovima na granicama Europe.

Osim problematike u označavanju Turske kao sigurne zemlje, dogovor između Turske i EU nosi i drugi problem očigledan svakome imalo zabrinutome oko ljudskih prava – dogovor ‘jedan unutra, jedan van’, koji naznačuje da će se u zamjenu za svakog sirijskog neregularnog migranta kojeg će se vratiti u Tursku s grčkih otoka, drugi Sirijac biti premješten iz Turske u EU. Ne samo da ovaj dogovor tako sa sobom nosi praktičnu mogućnost ubrzanih deportacija većih razmjera – zapravo kolektivnog izgona, koji je zabranjen unutar europskog prava, još teži pristup individualnom procesuiranju zahtjeva za azilom, kao i privilegiranje samo Sirijaca za premještajem, već je ovakva vrsta dogovora zapravo trgovina ljudskim životima, te je kao takva duboko dehumanizirajuća. Iz Amnesty Internationala [16] istaknuli su kako dogovoru ne samo da nedostaje ikakve brige oko ljudskih bića koji su u središtu ove krize, već cijeli plan premještaja zapravo ovisi o broju onih koji će biti spremni riskirati svoje živote krećući na smrtonosne putove prema Europi, što je ultimativno „ozbiljna erozija izbjegličkih prava te sa sobom nosi legalne posljedice koje sežu puno dalje od Europe“. Politike preseljenja trebale bi biti dobrodošle kao mogućnost pokazivanja solidarnosti i olakšavanja situacije zemalja koje primaju velik broj izbjeglica, kao i mogućnost uklanjanja potrebe izbjeglica da uopće kreću na opasna putovanja, no one ne smiju ovisiti o bilo kakvim quid pro quo trgovanjem ljudskim životima i blokiranjem pristupa azilu.

Važno je spomenuti i kako se je novac koji je sada namijenjen podupiranju turskih napora u zaustavljanju ljudi u migriranju zajedno s mogućom opasnošću trošenja istoga na deportaciju ljudi, a ne za pomoć, mogao direktno potrošiti unutar Europske unije, na primjer za olakšavanje patnje ljudi koji su zapeli u kampovima u Grčkoj, ili pak za integracijske programe. Možda je najveće razočaranje u ovom licemjerju uloga UNHCR-a, navodno predstavnika izbjeglica u vremenima krize, koji je potiho izrazio zabrinutost dogovorom – prvenstveno zbog njegovih problematičnih proceduralnih zapreka, no ne i zbog ilegalne, nemoralne, dehumanizirajuće te opasne politike koja stoji iza njega; opasne upravo za ljude koje je UNHCR navodno dužan štititi.

Iako dogovor licemjerno izlaže kako je u njegovoj osnovi zapravo sigurnost izbjeglica – budući da cilja sprječavanju neregularne migracije, sasvim je jasno da Europu zapravo niti malo ne brine sigurnost izbjeglica – te će ovaj dogovor postići samo to da će izbjeglice posegnuti za drugim, još opasnijim rutama dolaska u Europu, što će na kraju biti plaćeno ljudskim životima. Do sada je očigledno kako ograničavanje legalnih migracija kao posljedicu ima rast onih iregularnih, koje se uglavnom obavljaju putem krijumčara, te će zatvaranje Balkanske rute i dogovor s Turskom na kraju dovesti upravo do toga, budući da su izbjeglice već pokazale kako su više nego spremni riskirati živote kako bi pobjegli od sukoba, ratova i ugnjetavanja.

Najjednostavniji način pomoći izbjeglicama i borbe protiv krijumčara vrlo je jasan – otvaranje sigurnih i legalnih ruta prolaza, te stvaranje i implementacija boljih politika preseljenja; no očigledno je kako Europa nema nikakvih namjera slijediti takve ideje, budući da one ne odgovaraju njenim licemjernim programima. Ako ništa drugo, jasnije nego ikada vidimo kako su politike zaštite ljudskih prava vrlo nisko na europskoj ljestvici prioriteta, te se nigdje ne mogu vidjeti takozvane europske vrijednosti kojima se toliko ponosimo, što je čak i otvoreno priznao glavni glasnogovornik Europske komisije Margaritis Schinas odgovarajući na pitanje kako Komisija planira popraviti svoj međunarodni ugled i ponovno zadobiti izgubljeni moralni autoritet. „Komisija nije ovdje kako bi bila komentator realnosti, te nema vremena za pitanja moralnosti“ [17], sasvim je jasna poruka koja rezonira s riječima Johna Dalhuisena, direktora Amnestyja za područje Europe i Središnje Azije, koji je dogovor s Turskom ocijenio kao moralni bezdan, te možemo sasvim jasno vidjeti kako europski bezdan danas sasvim sigurno gleda natrag u nas.

[1]UNHCR, http://data.unhcr.org/mediterranean/regional.php

[2]Hot spot work intensifies as Greece agrees to recognize Turkey as ‘safe’ country,  http://www.ekathimerini.com/205708/article/ekathimerini/news/hot-spot-work-intensifies-as-greece-agrees-to-recognize-turkey-as-safe-country

[3]Statewatch, http://www.statewatch.org/analyses/no-283-why-turkey-is-not-a-safe-country.pdf

[4]Human Rights Watch, https://www.hrw.org/news/2015/12/22/turkey-mounting-security-operation-deaths

[5]Euobserver, https://euobserver.com/migration/132762

[6]Human Rights Watch, https://www.hrw.org/news/2015/11/23/turkey-syrians-pushed-back-border

[7]Amnesty International, https://www.amnesty.org/en/latest/news/2016/03/turkey-safe-country-sham-revealed-dozens-of-afghans-returned/

[8]Human Rights Watch, https://www.hrw.org/news/2015/11/23/turkey-syrians-pushed-back-border, Amnesty International, https://www.amnesty.org/en/documents/eur44/3022/2015/en/

[9]Migrant Report, http://migrantreport.org/turkish-coastguard-attack-fleeing-refugee-boat/

[10]Amnesty International, https://www.amnesty.org/en/documents/eur44/3022/2015/en/, Global Detention Project, http://www.globaldetentionproject.org/countries/europe/turkey

[11]U slučajevima poput  Abdolkhani i Karimnia protiv Turske, ili nedavni SA protiv Turske

[12]Reppell, 2015, u Statewatch, http://www.statewatch.org/analyses/no-283-why-turkey-is-not-a-safe-country.pdf

[13]EU Law Analysis, http://eulawanalysis.blogspot.fi/2016/02/the-eu-turkey-and-refugee-crisis-what.html

[14]Human Rights Watch, https://www.hrw.org/news/2015/09/29/why-dont-syrians-stay-turkey

[15]Human Rights Watch, https://www.hrw.org/news/2015/09/29/why-dont-syrians-stay-turkey

[16]Amnesty International, https://www.amnesty.org.uk/blogs/yes-minister-it-human-rights-issue/five-reasons-why-eu-deal-turkey-refugees-inhumane#.VuMbtpSA8HA.facebook

[17]Euractiv, http://www.euractiv.com/section/justice-home-affairs/video/commission-has-no-time-for-moral-questions-on-migrant-swap-deal/

Creative Commons License
Prljavi sporazum EU i Turske by Lucija Mulalić is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response