Monday 03rd August 2020
x-pressed | an open journal
December 5, 2013
December 5, 2013

Tko je bio Nelson Mandela?

Author: Neil Faulkner Translator: Slobodari
Source: Counterfire  Category: Letters from home
This article is also available in: elenes
Tko je bio Nelson Mandela?

Svijet oplakuje odlazak Nelsona Mandele. Naši vladari nas obasipaju slavopojkama na njegovo sjećanje. Davno prije svoje smrti Mandela je postao globalna ikona: simbol nečeg uzvišenog, iznad svake sumnje, kritike, ili diskusije, figura univerzalnog strahopoštovanja.

Međutim to nije uvijek bilo tako. Naši vladari imaju naviku prisvajati povijesne figure koje su nekad osuđivali. Kada je Nelson Mandela u ranim osamdesetima, venuo u najozloglašenijem apartheidovom zatvoru na otoku Robben island, britanska premijerka Margaret Thatcher i američki predsjednik Ronald Reagan prozvali su ga ‘ teroristom’. Studenti torijevci (konzervativci) nosili su bedževe na kojima je pisalo: ”Vješanje Nelsonu Mandeli”.

Kada je Mandela bio opasan, kada je bio vođa velikog pokreta protiv rasnog ugnjetavanja (toliko inspiriran da je ostao takav čak i u zatvoreništvu), vladari svijeta su ga mrzili. To je Mandela kojeg bi trebali slaviti.

Migrantski proletarijat i rasistički zakoni

Južna Afrika mladog Mandele bila je grozna tvorevina kolonijalnog kapitalizma. Mandela je bio radikaliziran brutalnom mješavinom institucionaliziranog rasizma i drobljenja siromaštva na koje je sistem osudio ogromnu većinu. Karl Marx je bio među njegovim formativnim političkim utjecajima. Mandela je ostao blizak sa Komunističkom Partijom Južne Afrike tijekom cijelog svojeg aktivnog života.

1886 otkriće zlata u Witwatersrandu na području južne Transvaale, brzo pretvara Južnu Afriku u najvećeg proizvođača zlata na svijetu. Južnoafričkog zlata bilo je u izobilju, međutim bilo ga je teško za iskopati. Profiti britanskih šefova koji su kontrolirali rudnike ovisili su o velikom broju jeftine crnačke radne snage. Kako bi osigurali tu radnu snagu, britanske kolonijalne uprave stvorile su nešto što će se kasnije nazvati ‘apartheid’.

Afrički seljaci bi bivali odvedeni sa zemljišta i sakupljani u osiromašenim rezervatima. Da bi zaradili za život i platili porez morali su prodavati svoj rad šefovima rudnika. Bili su zapošljavani kao migranti na kratkoročne ugovore. Kada bi njihov ugovor istekao bili su prisiljeni vratiti se u rezervate. Crni ljudi su morali nositi propusnice kako bi mogli dokazati da im je dozvoljeno kretanje ‘bijelim’ četvrtima u njihovoj vlastitoj državi.

Nakon drugog svjetskog rata, nakon što se Južnoafrička proizvodnja razvila i gospodarstvo proširilo, formirao se cijeli aparheidov aparat rasnog i klasnog ugnjetavanja. Crnim Afrikancima koji su tvorili trećinu populacije, bilo je dodijeljeno 13% zemljišta (danas preimenovano u ”Crna zemlja”). Mnogi migranti, posebice u rudnicima, bili su smješteni u jednospolnim spojevima. Ostali su živjeli u prosutim straćarama na rubu industrijskih zona. Svi su bili predmet rutinskog policijskog uznemiravanja. Stotine tisuća istih bivalo je uhićeno pod omraženim zakonima i deportirano u Crnu zemlju.

Bijeli Južno-afrikanci – potomci Britanskih i Njemačkih doseljenika (kasnije poznati kao Afrikaneri)- vodili su sve veće poslove, kontrolirali državu, i imali većinu profesionalnih i kvalificiranih poslova. Bjelačka stopa plače iznosila je i do 20 puta više od one koju su imali Afrikanci. Samo bijelci (15% populacije) mogli su glasati.

Međutim kako je crnačka radnička klasa rasla, zbog koje je ovisio i rast Južno-afričkog kapitalističkog bogatstva, tako su od 1950 nadalje izbijali i valovi velike borbe. Svaki puta, crnački otpor suočio bi se sa ubilačkom državnom represijom.

Afrički Nacionalni Kongres (ANC) osnovan je 1912 kao umjerena kampanja za reforme unutar sistema. Tijekom 1950 preuzet je od strane mladih radikala poput Mandele i započeo sa organiziranjem masovnih prosvjeda. Kada je 31. Ožujka, 1960 na prosvjedu protiv provedenih zakona policija otvorila vatru na crne demonstratore, Mandela je bio među vođama ANC-a koji su smatrali da se pokret za slobodu treba oduprijeti aperheidu gerilskim načinom ratovanja. 1961 ANC osniva oružano krilo, Umkhonto we Sizwe ( MK: ‘Spear of the Nation’ –Koplje Nacije), a Mandela preuzima vodeću ulogu. Međutim MK je bio beznadno razoružan od strane aparheidskog režima, te nisu bili u mogućnosti ostaviti veliki dojam. Mandela je, zajedno sa većinom vodstva ANC-a, bio zarobljen i osuđen za doživotnu robiju.

Svježi val masovne borbe izbija 1970, prvo sa štrajkom i usponom novog sindikalnog pokreta 1973, a zatim i sa pobunama zajednica i studenata 1976 u Soweto-u i drugim Afričkim gradovima.

Novi pokret biva razbijen brutalnim nasiljem od strane države. Stotine ljudi je ubijeno. Međutim ovog puta crnački otpor nije mogao biti u potpunosti slomljen. U roku deset godina, borba je ponovo planula, ovog puta dosegnuvši neviđenu razinu štrajka i pobune od strane crnačkih zajednica. Velik dio kapitalističke klase koja je govorila engleskim jezikom i neki od Afrikanerske elite koji su kolonizirali državu, shvatili su da Južno-afrički kapitalizam nije održiv bez većih političkih ustupaka crnačkom otporu.

Politička infrastruktura ANC-a bila je obnovljena tokom velikih borbi 1980-ih, a zatvoreni Mandela je postao simbol cjelokupnog pokreta protiv apartheida kako unutar Južne Afrike tako i internacionalno. Osamnaest godina njegovog zatočeništva proveo je na otoku Robben island, unutar vlažne betonske ćelije veličine 2.4m sa 2.1m spavajući samo na slamnatoj strunjači. Zatvorenici su provodili dane razbijajući stijene ( žarko sunce trajno je oštetilo Mandelin vid). Maltretiranje od strane rasističkih čuvara bila je rutina. Kao najniži stupanj zatvorenika Mandeli je bila dozvoljeno samo jedna posjeta i jedno pismo na svakih 6 mjeseci. Njegova požrtvovnost i stoicizam učinili su ga legendarnim ‘ princem preko vode’ za nove aktiviste 1970-ih i 1980-ih. Krajem 1980-ih pritisak odozdo značio je da je režim prisiljen pregovarati sa Mandelom i ANC-om. Njihov pokušaj da se nagode sa ‘umjerenim’ vođama crnačke zajednice propao je kada su gradski radikali direktnom akcijom uništili sjedište kolaboracionističkog odbora, koji je razrađivao plan za očuvanje vladavine bijele manjine. Stabilnost Južno-afričkog kapitalizma je sada ovisila o prijelazu vladavine na crnačku većinu.

Rasa i klasa

ANC je imao dvije razine stajališta o borbi za promjene u Južnoj Africi. Prvo, kako su vjerovali, bi rasna ugnjetavanja trebala završiti sa uvođenjem općeg prava glasa i parlamentarne demokracije. Drugo, u budućnosti bi kapitalizam bio zamijenjen sa socijalističkim sistemom baziranim na demokraciji i jednakosti.

To je značilo da je ANC bio spreman pregovarati o kraju vladavine bijele manjine sa apartheidovim režimom. Proces je bio dugačak i bremenit , ali je kulminirao sa puštanjem Nelsona Mandele 1990-e, a nakon toga i njegovim izborom za prvog crnog predsjednika Južne Afrike, 1994-e.

Odvajanje borbe protiv rasizma od one protiv kapitalizma bilo je katastrofalno za većinu Južno-afrikanaca. Rasna ugnjetavanja su uvijek bila ukorijenjena u eksploataciji klasa: proizašlo je da su bijeli šefovi rudnika a kasnije i ostali kapitalisti bili snabdjevani sa velikom količinom jeftine radne snage. Rasno ugnjetavanje određuje da su to bili crni Južno-afrikanci iz gradova, Crne zemlje i spojeva u industrijskim zonama. No kapitalizam je bio krivac koji je učinio to potrebitim; kapitalizam koji je prokleo većinu Južno-afrikanaca na siromaštvo i bijedu kako bi nekolicina njih bila bogata.

Mandelin život bio je inspiracija svima koji su se borili za bolji svijet. Međutim njegova politika je bila da ono što je postignuto palo je daleko ispod onoga što je bilo moguće. Glavni koji su beneficirali od kraja aparheida su bili crni kapitalisti, političari, menadžeri i stručnjaci. Kao i njihovi bijeli kolege, i kao ostatak ljudi te klase iz cijelog svijeta, bili su ljubitelji neoliberalizma, privatizacije, i rezova u javnim službama i socijalnoj pomoći. Na vrhu, ANC je istrunuo u korumpiranu tvorevinu političkih šefova i prisnih kapitalista.

Stare sindikalne mašinerije vezane uz ANC dio su te korupcije. To je proizvelo najvažniji prijelom u modernoj politici Južne Afrike, kada crni rudari pokušavaju stvoriti nove borbene sindikate koji će prekinuti klasnu suradnju i organizirati militantne akcije protiv šefova.

16. Kolovoza, 2012 na rubu Marikane, tijekom štrajka Južno-afrička policija ubila je 34 rudara. Bio je to na najgori masakr još od vremena aparheida. To sigurno predstavlja prekretnicu u povijesti te zemlje. To svakako pokazuje koliko daleko još crnačka većina Južne Afrike mora dogurati da bi postigla demokraciju, jednakost i mir za koji su toliki ljudi dali svoje živote u vrijeme mračnog doba aparheida.

Trebali bismo čuvati sjećanje na Mandelu kakvog su naši vladari mrzili: osamljenog, odvažnog, neiskrivljenog političkog zatvorenika, osuđenog za njegov otpor rasnom ugnjetavanju. Trebali bismo u isto vrijeme žaliti što mu naši vladari danas mogu držati svečanosti samo iz razloga što je borba protiv aparheida ostavila Južno-afrički kapitalizam netaknut.

Izvor: http://slobodari.wordpress.com/2013/12/11/tko-je-bio-nelson-mandela/

This article is also available in:

Translate this in your language

Like this Article? Share it!

Leave A Response